Sabira je ušla u FER grupu sa gardom, sa unutrašnjim inatom, sa skrivenom namjerom da provocira, da testira, da pomjeri granice, jer joj je bilo lakše da skrene pažnju na spolja nego da pogleda u sebe, jer je duboko u sebi nosila uvjerenje da za nju nema rješenja, da je njen teret pretežak, da će je prije ili kasnije odbaciti kao i svi prije, i zato je nesvjesno željela da to potvrdi, da je izbace, da dobije još jedan dokaz da ne pripada i da joj nema pomoći.
Ušla je da provocira, a u stvari je tražila da je neko zadrži i kad pokaže najteži dio sebe.
Njen prvi tretman nije bio samo rad na jednom problemu, bio je susret sa sobom bez maske, bez odbrane, bez potrebe da se dokazuje kroz otpor, i u tom prostoru gdje nije morala da napada da bi opstala, nešto se u njoj opustilo, nervni sistem je prvi put osjetio sigurnost, i uvjerenje da nema pomoći počelo je da se topi pred iskustvom koje nije bila navikla da doživi.
Nakon tog prvog tretmana, dinamika se promijenila, energija se promijenila, njen pogled se promijenio, jer kada se razriješi naboj koji stoji iza potrebe da provociraš, iza potrebe da budeš izbačen prije nego što budeš prihvaćen, tada ostaje čista istina osobe koja samo želi da živi bez unutrašnjeg pritiska.
Ovo je Sabirina priča. Priča žene koja je došla da dokaže da joj nema pomoći, a otišla sa iskustvom da pomoć postoji onda kada si spreman da prvi put iskreno pogledaš u sebe.